Greni Smit

Greni Smit

Greni Smit (Granny Smith) je jabuka prema kojoj niko nije ravnodušan. Ili je volite ili ne. Priča o njoj počinje davne 1838, godine kada se porodica Smit (Smith), sa svoje petoro dece, iz Velike Britanije emigrirala u Istvud (Eastwood), u Novom Južnom Velsu u Australiji. To je danas već predgrađe Sidneja, a tada je bilo područje u kome sljudi uglavnom bave voćarstvom. Zbog uvećanja porodice, a na inicijativu preduzimljive Meri En Smit, negde oko 1855. kupuju parcelu na kojoj  i sami podižu voćnjak.

Krenulo im je dobro, a posle nekoliko godina, negde u dnu voćnjaka, pored potoka, zapažaju samoniklu jabuku koja daje neobično zelene plodove.

Sada već starija gospođa Smit redovno svoje proizvode iznosi na pijacu, a njene zelene jabuke privlače posebnu pažnju kupaca koji su ih nazvali po vlasnici: baka Smit (Granny Smith).  Posebno interesovanje za njene zelene jabuke pokazuje izvesni Edvard Galjard, koji posle smrti njenog supruga, 1870. godine otkupljuje plantažu od gospođe Smit, a potom i sam podiže nove površine pod ovom sortom. Bio je uspešan u marketingu na lokalnom nivou. Međutim, svoj definitivni trijumf sorta postiže 1895. godine kada je posle jedne velike poljoprivredne izložbe, australijska vlada prepoznaje kao potencijalno značajan voćarski resusrs. Presudne za to su bile činjenice da se Granny Smith bere kasno (počev od marta – u Australiji), da je njegova berba mogla trajati nekoliko meseci, a naročito je važna bila mogućnost njenog dugotrajnog čuvanja. Ova poslednja osobina je omogućila transprot, odnosno izvoz jabuke u udaljenije delove sveta.

Od tada „baka Smit“ postaje vodeća australijska sorta tako da 1975. godine dostiže čak 40% ukupne produkcije jabuka u ovoj zemlji.

Zahvaljujući intenzivnom uvozu sa južne hemisfere, sredinom 20. veka Greni Smit postje poznat, prvo u Velikoj Britaniji, a potom i širom Evrope. Specifičan izgled i ukus mu obezbeđuju, nikad vodeću, ali uvek čvrstu poziciju najpre na evropsko tržištu, a potom i u voćnjacima. Uzgoj Greni Smita na severnoj hemisferi, dovodi do pada njegove cene na južnoj polulopti pa ga i tamo vremenom polako potiskuju Gala i Breburn.

Njegov kiselkasti ukus mu otvara vrata kulinarskih prostora i rado je viđen gost svuda gde se jabuke peku ili kuvaju.  Interesantno je da ovaj ukus ne potiče od deficita voćnih šećera. Naprotiv. Njegova gustina i količina šećera koju sadrži je skoro na nivou Zlatnog delišesa, ali istovremeno ima tri puta veću koncentraciju kiselina.

Medicina ga posebno ističe kao izdašan izvor antioksidansa, naročito kada se jede sa ljuskom. Niske kalorične vrednosti, bogata prehrambenim sastojcima i kalijumom, ova sorta nalazi mesto u mnogim dijetama.

U poslednih par decenija se pojavio klon Challenger koga su karakterisale beličaste lenticele i koji je dobro prihvaćen od strane voćara. Međutim, tokom vremena se pokazalo da tržište preferira ravnomerno i čisto zelenu jabuku, što je razlog zbog koga se vraćamo na klasičan Granny Smith (standard).

I na kraju jedna zanimljivost. Kada je 1968.godine, verovetno najveća pop-rok atrakcija dvadesetog veka, grupa Bitls (The Beatles) osnovala sopstvenu izdavačku kuću dali su joj ime „Apple Recosrds“, a kao logotip su uzeli Greni Smit.

Vrlo dobra i redovna rodnost. Jednostavno proređivanje.

Plodovi su izrazito zeleni, sa mogućim, jedba vidljivim, beličastim letnicelana, kiselkasti sočni i čvrsti.

Geografski gledano ima široko tržište.

Skladištenje do januara u normalnoj i do aprila u CA atmosferi.

Najrasprostranjeniji su Greni Smit i Greni Smit Čelendžer (Challenger). Prvi je ravnomerno zelen, a drugi ima izraženije beličaste lenticele. Podeljena su mišljenja i tržišnoj pozicioniranosti jednog i drugog klona. Mi smo skloniji da verujemo da je Greni Smit prihvaćeniji od Čelenžera.